Dr Stojan Berber: „Čovek iznad svega“, Sombor, 1978.

>  „O TOME KAKO DA IDEMO, ŠTO DA JEDEMO
  I ŠTO DA PIJEMO U PLANINAMA
  (Dr Radivoj Simonović, 1936. god)

  Kako da idemo
Moramo biti zdravi, dobro opremljeni i ne smijemo juriti.

  1.Samo potpuno zdrav, može da ide na visoke planine, da pešaèi i da se penje na brda i vrhove.   Specijalno, srce, pluæa i bubrezi moraju biti zdravi, jer oni pri napornom planinarenju imaju najveæi posao da obave.   Ne valja da ide na planine ni onaj, koji je vrlo gojazan i debeo, preko 100 kg težak, jer takav ima obièno slabo srce,   a treba da nosi i uvis diže svoj veliki teret. Debeljko od 100 kg ide mnogo teže prazan i brže se umori,   nego mršavi od oko 70 kg, ako ponese na leðima 30 kg.


2. Može i star èovjek da planinari, ako je potpuno zdrav, ali mora dobro da pazi da ne premori srce. Èovjeèji život može se zgodno podijeliti na periode od 15 godina. Tada bi star èovjek bio od 60-70 godina i dalje. Taèno se sjeæam da je prije rata jedan berlinski profesor išao na Bont Blanc, da tamo provede svoj sedamdeseti silvestar i sretno se vratio. Ja sam 1928. navršio 70 godina, pa sam i poslije, svake godine planinario. Godine 1906. pošao je sa mnom na planinu Prenj neki musliman kao nosaè, star preko 65 godina, a nosio je na leðima uvijek 15-20 kg. 1907. i 1908. penjali smo se za jedan dan uzbrdo oko 1800 m, pa je moj nosaè natovaren, išao lakše nego ja prazan i 17 godina mlaði.


3. Stariji se planinar može zgodno da posluži jahaæim konjem, da štedi sebe i svoje srce. Velika gospoda èinila su to odavno, i ako nisu bili stari. Tako se i saksonski kralj penjao na Biokovo. Moj mili i štovani saputnik g.prof.dr K.Bošnjak mnogo je praktièniji od mene. Kad smo 1929. išli na veliku turu od Kalinovika do Nikšiæa, uzeo je za sebe osedlanog konja, pa je cijelim putem jahao, gde god se moglo. Kad smo na tome putu od Èemerna trebali da preðemo Volujak, 900 m nizbrdo, moj dobri saputnik i iskreni prijatelj dr J.Poljak, zabrinuo se za mene, da æe mi teško biti, pa mi doveo osedlanog konja i zapovedajuæi mi rekao: „Konj je plaæen, ded uzjaši, ovuda Ti ne dam da ideš pješice, jer može biti mnogo za Tebe“. Morao sam poslušati, kad vidim da mi dobro želi. I nisam se pokajao, jer sam ja kao starac lakše izašao na Volujak, nego mlad konj poda mnom. Konj se i uznojio i umorio i zaduvao, a ja ni brige, kao tiæ. Drugi put sam, na navaljivanje svojih saputnika, uzeo konja 1930. godine od Pišèa preko Durmitora do Žabljaka i jahao gdjegod se može i dalje cijelim putem do Šavnika (30 km). Moram priznati da se meni to planinarenje na konju dopalo i omililo kao komotno i zgodno za starce, pa sam sad postao konjanik planinar. Eto, ja sam, starac od 77 godina, ovog ljeta od Rožaja izašao gospodski gore na planinu i uspeo se na vrh Štedin, pa sam sjedio na konju sve do visine od 2000 m, a samo zadnjih 272 m, uspeo sam se na svojim nogama, jer konj nije mogao dalje zbog stijena i klekovine. Možda æemo se mi još proslaviti kao osnivaèi „Hrvatske planinarske kavaljerije“.


4. Ne treba ponijeti od kuæe odviše mnogo prtljage! No to važi samo za kratke izlete. Kad se poðe mjesec dana na planine i kad treba negdje po 7-8 dana ostati gore na planini, gdje nema gostione, onda moraš ponijeti mnogo prtljaga. Kad ponesem šator, pokrovac, ogrtaè od kiše, 3 košulje i drugo rublje, salame, konzerve, kave, šeæera, termose, lonac, sjekiru, 2 foto-aparata, fotografske ploèe, herbar i apoteku sa lijekovima, zavojnim materijalom i instrumentima, onda zato treba najmanje 2 konja i jedan èovjek pored konja i još jedan èovjek za moju pomoæ. Gospodin dr Bošnjak treba samo za herbar jednog konja. Ja sam na Prenju imao prtljage uvijek za tri konja. Kad smo 1929. nas pet išli od Kasnovika do Nikšiæa, platili smo za èetiri konja po 45 dinara i tri èovjeka po 40 dinara dnevno, za 18 dana 5.400 dinara - i još smo konje vrlo jeftino pogodili! Sad je sve još mnogo jeftinije, konj 35, a èovjek 25 dinara.

5. Ne treba nositi veliki teret na leðima uzbrdo. Ja nikad nisam htio nositi torbu na leðima sa teretom, ni po ravnom, ni niz brdo. Najviše ako sam èasom uzeo foto-aparat, da vidim, da li treba fotografisati nešto što mi se uèinilo lijepo. Prvih godina po Velebitu, nosili su mi prtljagu Dalmatinci iz Obrovca. Po 4 pouzdana èovjeka me doèekuju u Senju ili u Sv.Jurju ili u Karlobagu, a gdje je trebalo poæi više uz brdo, tu sam još uzeo po dva èovjeka u Krasnom, u Poèitelju, u Medku ili u Raduèu ili u Starom Gradu. No èesto sam vidio mlade planinare, kako povazdan nose na leðima torbu sa 30 kg tereta. U Alpima je pravilo da se nosaèu od profesije, na napornim turama i usponima, ne daje više od 15-20 kg da nosi na leðima. Jake planinke, žene i djevojke, kad nose sijeno ili brst, natovare na leða po 40 do 50 kg, ali one to nose redovno niz brdo. Na Bikovu su mi pokazivali jedno mjesto, gdje staza ide strmno niz brdo, pa kad doðe do jedne provalije, naglo skreæe nadesno. Na tome zaokretu je jednu djevojku, koja je nosila mnogo sijena na leðima, teret zanio i oborio niz okomite stijene, tako da je sirotica poginula.

6. Ne treba žuriti ni juriti! Planinar treba da ide polako i onda, ako ne kupi biljke, treba da zastane, pa razgleda, kad vidi što lijepo, da sjedne, pa uživa, i da fotografiše. Ne treba iæi u planinu „ko Martin u Zagreb“. Svaki planinar treba da ponese sa sobom geografsku kartu 1:100.000, pa po njoj da izraèuna koliki æe put uèiniti i koliko æe se penjati, gdje æe biti oko podne, a gdje uveèer. Ako je daleko na vrhove i mnogo uz brdo, onda treba prvo jedan dan iziæa na stanove ispod vrhova. Do stanova se uvijek može izaæi sa konjem i iznijeti veliki prtljag, ako ga ima. Stanovi su obièno u visini od 1000-1500 m nad morem. Na Velebitu je samo jedan stan za Malovanom iznad 1500 m, na Èvrsnici je Kulidžanov stan 1700 m, a na Durmitoru su stanovi u Dobrom Dolu 1700 m, a u Ališnici 1800 m nad morem. Svi su naši stanari, bez razlike vjere i narodnosti, dobri i gostoljubivi i bit æe vam u svaèem od pomoæi. Kad se kod stanova odmorimo, veèeramo, pa pod šatorom ili u kolibi ispavamo, i ujutro rano popijemo kavu, pa sa malim prtljagom krenemo uz brdo, onda æemo lako izaæi na vrhove koji su 300 do 800 m visoko iznad stanova, za vida æemo stiæi dole, a možemo i botanizirati i fotografisati.

7. Uz brdo, kad je strmo, ako se 200 m popneš uvis za jedan sat hoda, to je dosta! Tako je preporuèivao jedan alpinista prije 30 godina, a ja dodajem, da i tu treba bar 5 puta stati, pa se odmoriti, izduvati i doèekati da se srce smiri! Mlad snažan planinar, ako ne nosi veliki teret na leðima, može se za jedan sat i 300 metara uvis popeti, no, ne valja muèiti samoga sebe i svoje srce. Zanimljivo je gledati naše seljake brðane, kako umiju da idu uz brdo polagano pa sigurno, uvijek jednim tempom. Ima vještaka, koji mogu preko planine, kao što je Velebit lako preæi, pa da nigdje ne stanu da se odmaraju. Ja sam 1903. sa dva mlada muskulozna Dalmatinca iz Paklenice po najžešæem suncu prešao Velebit, pa se nisu ni oznojili, ni mnogo vode pili, a ja sam dvaput presvlaèio košulju, a vode nikad dosta! Kad smo oko 2 sata u podne došli u Medak, u gostionu Starèeviæa, svako je pojeo komad janjetine i popio pola litre vina, pa èim sam ih isplatio, odmah su pošli natrag istim putem preko Velebita, da još za vida stignu do mora! Ko ide na teške naporne ture, dobro je da se prije toga „trenira“ na lakšim turama. Tako sam ja, prije nego što æu poæi na Velebit, Prenj ili Èvrsnicu, prvo pješaèio po Fruškoj Gori i po Žumberku.

8. U visinu uz brdo više od 1500 m, za jedan dan ne treba iæi. Tako je savjetovao jedan alpinista prije 30 godina, a da je imao pravo, uvjerio sam se. 1908. poðu sa mnom na Prenj slikar Popoviæ iz Sarajeva i jedan profesor Maðar iz Sombora. Iz Jablanice pošaljem ujutro rano veliki prtljag na tri konja sa dva muslimana da preko Glogova izaðu na Luèine pod Lupoglavom i da nas tamo doèekaju. Nas trojica i tri muslimana sa malim prtljagom, išli smo besputicom. Prvo se popnemo na jednu kosu 200 m, da slikamo sjevernu stranu Prenja. Siðemo, odmaramo se u dolini Šanice, pa æemo, onda, desno uz brdo da iziðemo na sedlo izmeðu dva sjeverna vrha Prenja. Kad smo bili na visini od oko 1200 m, vidimo lijevo pod sobom, kako je proljetos „ledena usov“ (Eislavine) sa Prenja „povrvila“ niz brdo, pa povaljala mladu bukovu šumu i sva stabla ogulila. To sam ja morao slikati. Išli smo oko 200 m niz brdo i natrag se toliko penjali. Kad smo izašli na sedlo u jednu duboku veliku vrtaèu, moj saputnik profesor Maðar zastane, pa dovikne: „Doktore, meni je zlo, ja odavde ne mogu dalje, ako idem dalje umret æu!“ Kad se okrenem, vidim da je profesor blijed ko krpa i da teško diše. Brže odvaljam poveæi kamen da sjedne i kažem mu da ništa ne govori i da duboko diše! Pratiocima odmah doviknem: „Hej, neæemo dalje, onaj što ima sjekiru, neka sijeèe drva, drugi neka loži vartu, a treæi neka kuha kavu!“ Unaokolo, oko nas, bilo je puno klekovine i dosta snijega, pa je brzo gorila nasred vrtaèe velika vatra, u lonèiæu se snijeg otopio, voda provrila i crna kava bila gotova. Kad se profesor odmorio i kavu popio, sasvim se oporavio, pa smo se smijali ludom poslu! Po mome raèunu, nismo išli svega ni 1900 m uz brdo, a mladom i zdravom profesoru to je veæ bilo premnogo. Mada je bilo tek 5 sati po podne, dalje nismo išli. Veèerali smo hljeba, hladna peèenja i tvrda jaja, što smo ponijeli iz hotela! Pokraj goleme vatre, bilo je toplo, pa smo spavali, kamen pod glavu, i okretali vatri jedared trbuh i jedared leða, a noæu samo nekoliko puta kuhali crnu kavu. Èim je svanulo, krenuli smo dalje, pa smo prije 8 sati zdravo stigli u Luèine, kupili jagnje i pekli na ražnju!


9. U dužinu, za jedan dan, ne treba iæi dalje od 15-20 kilometara, ako ima uspona od 1000 m i više. Ako nema mnogo uspona, može da se ide, èas uz brdo, èas po ravnom, i 30 km. Može se iæi i više, ali ne valja, jer srce i pluæa treba štedeti i èuvati za starost. Najbolje je ako društvo ima geologa, koji pregledava stijene i razbija kamenje, pa traži petrefakte, ili botanièar, koji traži biljke ili fotograf, koji traži motive, pa cijelo društvo svaki èas zastajkiva i ne juri. U podne treba redovno stati, pa poèinuti, sjesti, pa jesti i opružiti se po travi, proležati i spavati bar jedan sat, makar i na najžešæem suncu. Putovanje treba tako udesiti da još rano za vida doðene na ono mjesto, gdje æete prenoæiti, jer je putovanje po mraku i kršu velika kubura. Najbolje je prenoæiti tamo, gdje ima ljudi, kod stanova ili kuæa. Mi smo 1907. Iz Grabovice izašli na Èvrsnicu, iznad Kulidžanovog stana, kasno, veæ sasvim u mraku, pa u Spasinom stanu nismo mogli ostati ni dobiti biljaca, pa kad smo pošli dalje niz brdo preko stijenja i kamenja po mraku, umalo da nismo polomili noge i mi i konji. Onda smo stali pa smo se iz sveg grla derali, dok nije èula Kulldžanuša i poslala èobane sa zapaljenim luèevima da nas provedu do koliba.


10. Kad hodaš po planini, a ti idi pažljivo i oprezno, nemoj renomirati - ni rekordirati! Kad se penješ na vrh, nemoj iæi onuda, gdje je najteže i najopasnije, preko vratoloma i strmoglavica, nego onuda, gdje je najlakše! Nemoj da se penješ na vrlo strme i okomite stijene, jer se može odvaliti kamen od stijene onðe gde rukom uhvatiš, ili onðe gdje nogom staneš. Ne idi ni sasvim blizu okomitih stijena, sa kojih se kamen kruni i ruši! Na Biokovu je tako 1923. kamen ubio devojku, 1929. vidio sam na Bioèu jednu kozu tako ubijenu. Ako si gdje na vrhu nad kakvom provalijom, pazi da po travi ne klizneš i ne survaš se u provaliju. Ja sam tako botanizirao na Lebršniku, pa zlo bi bilo da nisam imao jak štap sa šiljastim gvožðem, pa ga brzo zabo u travu i zaustavio se. Kad je „nevrijeme“, osobito kad je jugovina, ne idi na vrhove i bježi dole sa vrhova, jer možeš stradati od groma. Ja sam doživeo na Èemernom u Hercegovini da vidim kako je grom ubio èovjeka i konja pod njim. Sa Strmenice sam bježao u duboku vododerinu, a sa Velebita na Liscu smo morali brže bolje otiæi u jednu duboku rupu u šumi. Kad je plaha kiša, možeš i pod šatorom ležati u vodi, koja curi niz brzo. Tako smo mi stradali 1929. kod Trnovaèkog jezera pa smo pobjegli u jednu poluspilju pod nadnetom stijenom, gdje je kiša prebacivala. Moraš misliti i na otrovne zmije, ne smiješ golim nogama gaziti ni rukama èupati gustu veliku travu! Na Dinarske planine najbolje je putovati izmeðu 15.7. i 15.8. jer si onda najsigurniji da æe biti lijepo vrijeme!
II. Što da jedemo na planini
Mi moderni (a i stari nisu bili bolji) intelektualci uvijek se bojimo da æemo ostati gladni, pa redovno jedemo više nego što treba. Slovenaèke planinarske kuæe su tako gospodski opskrbljene da svaka može 10 gurmana ugostiti, dobro nahraniti i fino napojiti, pa svakom dati meku postelju sa madracima, da se dobro ispava. A kuæe su blizu jedna do druge, pa ne moraš ništa nositi. Kad smo ja i moj dobri saputnik Ilija Šariniæ 1909. bili na Triglavu, samo smo se èastili. Prvi dan u hotelu Kozorog na Bohinjskom jezeru, gdje smo pogodili tri mlada voðe i nosaèa. Ponijeli smo samo ogrtaèe i dva foto-aparata sa ploèama. U kuæi kod jezera èastila nas je mlada Slovenka sa konzervama i pivom. Sutradan smo došli u Vodnikovu kuæu na Velom Polju: tu je bilo još i fina bijela vina meranskoga. A kravari i sirari slovenaèki, kad su èuli da je došao „jen brat Srbin i jen brat Hrvat“, došli su gore da nas pozdrave i držali pravi koncert pjevajuæi iz nota! Èetvrti dan doruèkovali smo kod Vodnika, gablovali kod Marije Terezije, objedovali na Kredarici, a veèerali kod Dežmana. Tu smo jeli svježe teletine i biftek, a pili dobra vina i pive, kao da smo usred Ljubljane! Sreæa što se hotel Dežanova kuæa u 10 sati uveèe zatvara, pa svaki mora iæi u svoju sobu da spava, jer bi se inaèe možda još i opili. Naše hrvatske planinarske kuæe su razdaleko jedna od druge, nisu opskrbljene, pa budi veseo, ako dobiješ kljuè da noæiš pod krovom. Osim toga, kuæe su podignute na nezgodnom mjestu, u pustinji, daleko od ljudi i stanova, pa ni mlijeka nema!
Prva je nezgoda sa kruhom! Ako poneseš pekarskog kruha, taj se za dan i noæ tako osuši, da ga veæ sjutra ne možeš jesti, osim ako æeš ga drobiti u mlijeko. Na našim dinarskim planinama, od Velebita do Durmitora, nema drugog kruha osim jeèmenog. Jeèam je krupno samljeven, zrno i ljuska zajedno, pa se ne mjesi sa kvascem i ne kisne, nego se samo neprosijano brašno zamijesi sa vodom i naèini tri prsta debela pogaèa, pa se metne na usijanu vrelu kamenu ploèu i pokrije pekom (od crijepa ili gvožða), a ozgo se nagrne žeravica. Za sat je sve gotovo. Sa takvim smo se kruhom mi mnogo puta naslaðivali, a kadgod smo i sami morali mljeti jeèam na ruènom mlinu. Ali je nevolja, kad ni toga nema! 1929. na Trnovaèkom jezeru ispekli smo janje na ražnju, a nema kruha! Jedva smo naprosili za skupe novce svakom komad kruha kao pola šake, i to su nam dali iz sažaljenja. Sami nemaju dosta, pa ako potroše, moraju iæi daleko po jeèam i tamo preæi dva puta 1500 m uz brdo i toliko niz brdo! Zato tko može, treba da ponese keksa, tarane, riže ili makarona. Druga je nezgoda sa mesom!
Na planini se svuda može dobiti svježeg mesa, ali samo ako kupiš cijelo janje ili jare. Ja uvijek idem u veæem društvu, pa pošto i domaæine ponudimo, janje u podne peèeno uveèe je veæ pojedeno! Ali ni ja, ni moji saputnici, ne volimo svaki dan jesti janjetine, jer brzo dotuži. Sasvim je dosta svaki treæi dan peæi janje. Na Prenju smo jedared kasno noæu pekli janje na ražnju, dok su nam stanari držali koncert. Janje je bilo u 11 sati noæu peèeno, a do ponoæi pojedeno. Zato ja obièno ponesem salame, dr Bošnjak šunke, a dr Poljak konzerve. Osobito su dobre one, u kojima ima kisela kupusa! Prije rata je bilo janje 1 for., pa biraj, a 1929. platili smo za janje 120 dinara, sada je 50 dinara. Ribe kad planinar dobije, to je pravo veselje. Na Velebitu nema, ali kad siðeš u Primorje, imaš dobre morske ribe. Pastrve iz Neretve jeli smo u Glavatièevu i u Borèu, iz Crnog jezera na Durmitoru, a iz Biogradskog jezera kod Kolašina. Jeo sam ja na Velebitu i peèenog puha! 1914. iziðemo iz Jablanca gore na Stošiæa Pode rano po podne, pa æemo tu i noæiti. Moj saputnik Ilija Šariniæ nagovori djecu da uhvate puha da peèemo! A kad su djeca donijela dva puha, Ilija ispeèe jednog oderanog, a drugog neoderanog, zajedno sa kožom i dlakama. Obadva su bila vrlo dobra, a èini mi se da je onaj u koži bio bolje peèen. Ako planinar-lovac ponese pušku, može uloviti zeca ili patku. Treæa je nezgoda, što nema povræa na planini. Na Velebitu se može skoro svuda dobiti dobra krumpira, koji je krupan, a peèen na žaru prava delikatesa. Ali što dalje prema istoku, sve manje ima krumpira. Mi smo 1933. u Foèi kupili 5 kg krumpira i ponijeli na Durmitor. Za naknadu dobro je ponijeti konzerve od zelenog graška, a ja sam kadgod ponio i riže i zrela bijela pasulja. Mnogo smeta, što nema baš nikakva voæa na našim planinama. Samo u šumi možeš naæi pomalo jagoda, malina ili borovnice. Jagoda ima rijetko, toliko da svaki može nabrati punu šaku. Malina smo jedared u srednjem Velebitu oko stolca toliko našli, da smo èitav sat tu ostali pa brali i jeli. U jednoj dolini ispod Lisca u Velebitu, bilo je toliko borovnice, da smo se baš najeli. Na Žabljaku su nas èastili u hotelu sa durmitorskim jagodama i borovnicom. Ja sam 1906. iz Jablanice u Hercegovini ponio na Prenj pun sepet zrela grožða, a to je gore tako dobro bilo, da nikad neæu zaboraviti! Obièno svake godine ponesem na planinu ukuhane višnje, jer kiselina ljeti na planini dobro doðe.
Šeæer je dobar pogonski materijal, jer daje snagu mišiæima, pa zato nosimo svake godine dosta šeæera za crnu kavu i èaj, èokolade, a ja èesto ponesem i slatkih kolaèa sa pekmezom, tako naèinjenih, da se brzo osuše pa mogu stajati duže od 20 dana, a da se ne pokvare. Meda na planini nismo još nikada dobili, mada na mnogo mjesta iznesu i pèele na planinu kod stanova! No, niže dolje u selu, gdjegod se može i meda dobiti. Mi smo jedared u primorju pod Velebitom jeli mnogo meda, u kome je bilo puno mrtvih mravi, pa smo se svi poboljeli. Varenike, kajmaka (skorupa), mlijeka (kisela) i sira ima na našim planinama svuda gdjegod doðeš, u svakom stanu i svuda je dobro. Kad jedeš kiselo mlijeko, pazi: ako je svježe, dobro je, ali ako je staro od više dana, pa prozuklo, onaj koji nije nauèen na njega, lako pokvari želudac i dobije proljev!

III. Što da pijemo na planini
Voda je pravo piæe, bez kojeg ne možemo živjeti! Sa vodom mora preæi iz želuca u krv sva hrana, koja služi za život, za obnovu gradiva i za pogonsku snagu. Sa vodom izlaze iz tijela kroz pluæa, kroz kožu i kroz bubrege svi otrovni produkti oksidacije. Planinar, koji maršira ljeti na suncu, treba vrlo mnogo vode, a još više ako se penje uz brdo. Treba oko dvije litre vode na dan, pa i više. Tako veliku množinu vode ne valja nadoknaditi alkoholnim piæem, jer onda unosimo toliko alkohola u tijelo, da osjetimo njegovo otrovno djelovanje na mozak i srce. Tako veliku množinu vode ne valja naknaditi ni varenikom ni surutkom, jer se lako pokvari želudac, pa dobije proljev i bljuvanje. Tako smo stradali ja i moj saputnik Ilija Šariniæ, kad smo 1923. išli na Biokovo, pa nam neko savjetovao da pijemo posoljene varenike! Najbolja je „živa voda“, èista planinska izvorna voda, koja se procijedila kroz stijene i zemlju. Žalost je samo, što u našim dinarskim planinama nema mnogo izvora; kadgod ima tako malo vode da samo kaplje, pa se i zovu: kapljica, kapnica, kapljuæa. Podzemna voda u nanosu dobra je, ako se naèine stubline i iskopaju podzidani bunari, iz kojih samo ljudi grabe vodu, a blago ne može piti. Voda kišnica iz „èatrnje“ (cisterne) može biti dobra, ako je èatrnja èista, velika i hvata vodu sa krova. Na Velebitu su mnogi „Amerikanci“ gradili èatrnje, gdjekoji seljaci sasvim primitivne. Vodu iz otvorene kamenice ili lokve ne valja piti, ako i blago tamo pije, jer može biti metilja u takvoj vodi. Na Velebitu kod Mijlkoviæa Kruga, iznad Lukovog Šugarja, vidio sam kamenicu zatvorenu sa vratima i kljuèem! Ja sam 1905. na Velebitu u prašumi našao veliki šupalj jelov panj pun vode i kukaca, pa sam zagrabio u èašu i kroz maramu cijedio vodu u usta, ali nikad više. Voda snježnica od otopljenog snijega mnogo se pije na dinarskim planinama, gdje druge vode nema! Na sjevernoj osojnoj strani, ispod strmih visokih vrhova ima velikih snježanika, koji se nikada ne otope. Èobanice porane ujutro, pa se penju kadgod 200 m uvis do snježanika. Gornji prljav sloj snijega razgrnu, pa napune vreæu sa èistim snijegom i snesu dolje do stanova. Za ljude meæu snijeg obièno u kotlove, a za blago u drveno korito (izdubljeno stablo), da se na suncu otopi. S tom vodom kuhaju jelo i tu vodu piju. Ima velikih snježanika, ispod kojih na donjem kraju curi potoèiæ bistre vode, na primer, na Èvrsnici, Prenju, Komu, Durmitoru. Na Prenju i na Komovima vidio sam kako èobani u podne otjeraju blago na snježanik, pa ovce i koze prosto jedu snijeg. I mi smo više puta naše prazne termose punili snijegom, jeli snijeg i pili vodu snježnicu. Na planinama, gdje nema vjeèitoga snijega, na primer, na Dinari i Sinjavini, iziðu ljudi zimi sa lopatama pa u kakvu rupu ili vrtaèu nabacaju veliku masu studenog snijega, pa celu gomilu debelo pokriju slamom i tako preko ljeta imaju snijega!
Na Èabulji sam vidio, kako duboka pukotina i rupa u stijeni služi za rezervoar snijega, koji ne moraju ljudi dovlaèiti jer meæava i vjetar preko zime to sve do gore napuni snijegom. U ljeti, kad se mnogo snijega otopi i odvadi, spuste u rupe bukovo stablo sa potkresanim granama, pa jedan èovjek po njima siðe do snijega i tovari snijeg u kotlove ili èabrice, a drugi vuèe gore na užetu!
Nekada su njemaèki planinari tvrdili, da ne valja piti vodu snježnicu, jer je to upravo destilirana èista voda bez ikakve soli, pa nije dobra po zdravlje. No, to ne stoji! Destilirana voda sama po sebi još nije škodljiva, kad èovjek nužne soli dobije iz mlijeka, kajmaka, sira, kruha i druge hrane. Ja i moji saputnici mnogo smo pili vode snježnice, jeli snijeg i kuhali kavu i èaj sa snježnicom, pa nikom ništa nije škodilo. Vidio sam mnogo èobana i èobanica, stopanica i stanara, odraslih i djece, koji cijelo ljeto tope snijeg pa piju i s tom vodom kuhaju, pa su vanredno zdravi i jedri, neki tako da sam ih baš zbog zdravlja fotografisao.
Kava, crna i bijela, èaj sa limunom ili rumom i ovomaltin su vrlo dobar napitak i za vrijeme marširanja i na odmoru, a osobito noæu, kad je studeno pod šatorom ili pod krovom. Ovomaltina nisam nikad nosio na planine, ali sam ga više puta pio, kad je koji moj saputnik ponio, i moram priznati da je vrlo dobar, ne opija, a krijepi srce i osvježi èovjeka, kad je premoren. Alkoholna piæa nisu uvijek škodljiva, veæ samo kad se pije odviše! Ali je nezgodno, što planinar, kad po šumi hoda te se mnogo znoji i umori, užasno ožedni, pa i kad pije mnogo, još mu nije dosta, prevari se i popije više nego što treba.
Ja nisam ni antialkoholièar ni alkoholièar, ne popijem ni svakih deset dana jednu èašu piva ili jednu èašu vina, ako doðem u društvu gdje se pije. Ali kad planinarim, lako se prevarim pa pijem kao pravi alkoholièar! To se obièno dogaða kad poslije napornog dugog marša po suncu, umorni i žedni, doðemo u kakvu gostionu, gdje ima dobra piva ili vina. Jaka alkoholna piæa, rakiju i likere, ne valja piti, pa ni ja ni moji saputnici nikada nismo nosili na planine i nikada nismo pili u gostionici, gdje smo se odmarali. Mala kašika ruma u vruæem èaju gore na planini, kad je noæ studena, ne može se nazvati alkoholnim piæem! Vina sam više puta ponio na planinu, ali sada ne nosim, jer smo redovno sve vino popili veæ prvi dan do podne, pa posle kad smo ga upravo najbolje trebali, nije ga bilo. Vino je za planinare onda dobro, ako u njemu ima malo alkohola, a dosta kiseline! No, na Velebitu i na Dinarskim planinama, veæinom imaju samo dalmatinska jaka vina, sa mnogo alkohola, a malo kiseline. Kad èovjek ljeti na žestokom suncu oko vrhova maršira pa se znoji i umori, treba mnogo vode; ako jede salame, šunke, konzerve, slatkiša, treba još više vode. Ako sada pije mnogo samog vina, škodi alkohol, ako pije mnogo same vode, obljutavi želudac, pa ne može da vari! Kad smo 1926. bili na Velebitu oko Vaganskog vrha i Badnja, pa došli na Rujno, tako smo obljutavili da smo morali poslati jednu djevojku dolje na more, da nam donese nekoiko litara vina! Nikad mi nije vino tako prijalo kao 1927, kad smo nas èetiri planinara prepješaèili Žumberak, pa na veèeru sišli u Sv. Janju i onðe dobili neko bijelo vino, slabo a kiselo, možeš popiti dvije litre da se ne opiješ.
Pivo je za umornog i žednog planinara dobar napitak, jer ima u njemu uglene kiseline i lupulina, a vrlo malo alkohola, pa ga žedan i umoran može mnogo piti, pa niti se opije, niti mu stomak obljutavi.
Pravo je uživanje, kad tako uveèe doðemo u gostionu, gdje ima uhlaðena dobra piva. Nezgodno je što se pivo ne može ponijeti na planinu! Ja sam jedared ponio na Prenj na tovarnom konju u sepetu nekoliko boca piva zamotanih u mokre krpe, koje smo na putu polijevali vodom. Èim smo otvorili bocu piva, odmah je polovina piva iskipila iz boce! Idi lagano i oprezno, nemoj se prejesti ni opiti“
Nazad